Geografska definicija prostora

UNESCO svjetski geopark Viški arhipelag obuhvaća integrirani otočno-morski prostor smješten u središnjem dijelu Jadranskog mora, u okviru istočnog Jadrana Republike Hrvatske. Riječ je o jedinstvenoj prostornoj cjelini koju čini skupina međusobno povezanih otoka, otočića i morskih područja oblikovanih dugotrajnim geološkim i geomorfološkim procesima.

Središnju kopnenu jezgru geoparka čini otok Vis, oko kojeg se raspoređuju veći otvorenomorski otoci Biševo, Sveti Andrija (Svetac), Jabuka, Brusnik i Palagruža, kao i niz manjih otočića, hridi i grebena poput Ravnika, Budihovca, Velog i Malog Paržnja, Grebena, Hosta te Velog i Malog Barjaka. Ovi otoci zajedno tvore karakterističan otočni niz koji se proteže prema otvorenom moru i čini prepoznatljivu geografsku strukturu središnjeg Jadrana.

Ukupna površina teritorija geoparka iznosi 6.661 km², od čega kopneni dio obuhvaća približno 101 km², dok ostatak čini morski akvatorij s pripadajućim podmorskim uzvišenjima, grebenima i otvorenim morskim prostorom. Takva struktura stvara izrazito razveden i dinamičan prostor u kojem se izmjenjuju kopnene površine, strme obale, morske uvale, podmorski pragovi i otvoreno more.

Prostor arhipelaga obuhvaća ukupno 51 kopneno tijelo (otok, otočić ili hrid). Među njima su tri naseljena otoka: Vis, Biševo i Sveti Andrija (Svetac). Stalno stanovništvo gotovo je u potpunosti koncentrirano na otoku Visu, u gradovima Vis i Komiža, dok su ostali otoci uglavnom nenastanjeni ili se koriste povremeno i sezonski. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, arhipelag ima 3.322 stanovnika, što ga svrstava među rijetko naseljene otočne prostore središnjeg Jadrana.

Geografski položaj geoparka dodatno određuju njegove krajnje točke. Najsjevernija i ujedno najzapadnija točka je otok Jabuka, dok je najjužnija točka greben Galijula, koji ujedno predstavlja i najjužniju točku Republike Hrvatske. Najistočniju točku prostora čini otok Greben, dok je najviša točka Hum na otoku Visu, na 587 metara nadmorske visine.

Prostor Viškog arhipelaga obilježen je sredozemnom klimom s toplim i suhim ljetima te blagim i vlažnim zimama. Morski akvatorij karakteriziraju tipični oceanografski uvjeti Jadranskog mora, uključujući sezonske promjene temperature mora, saliniteta i morskih struja koje utječu na oblikovanje obale, podmorskog reljefa i prirodnih morskih staništa.

Smješten daleko od kopna, Viški arhipelag predstavlja najudaljeniju stalno naseljenu otočnu skupinu od hrvatskog kopna. Njegov položaj u otvorenom moru naglašava povezanost s povijesnim pomorskim pravcima koji su stoljećima povezivali srednju Dalmaciju s južnim i središnjim dijelom Jadranskog mora.

Prostor geoparka odlikuje se izrazitom raznolikošću reljefa – od krških oblika na otoku Visu, preko strmih morskih litica na Biševu i Svecu, do izoliranih vulkanskih otoka poput Jabuke i Brusnika te otvorenomorskih grebena i podmorskih uzvišenja u području Palagruže. Ova kombinacija kopnenih i podmorskih oblika daje prostoru Viškog arhipelaga jedinstveni geomorfološki identitet.

Cijeli kopneni dio geoparka te značajan dio njegovog morskog područja uključen je u europsku ekološku mrežu Natura 2000, čime se dodatno naglašava njegova iznimna prirodna vrijednost i potreba za dugoročnim očuvanjem.

‍