Geologija Viškog arhipelaga

Viški arhipelag prostor je s najvećom koncentracijom spomenika prirode u Europi, a obuhvaća Medvidinu, Modru i Zelenu špilju, uvalu Stiniva te magmatske otoke Jabuka i Brusnik. Ovaj se arhipelag jasno izdvaja od ostatka jadranskih otoka, koji su većinom građeni od sedimentnih stijena, jer je jednim dijelom oblikovan od najstarijih stijena na Jadranu, nastalih prije 220 milijuna godina.

Komiška uvala također predstavlja iznimku na Jadranu jer je nastala prodorom dijapira – velike mase prastare soli iz dubina Zemljine kore koja je podigla slojeve sedimentnih stijena i oblikovala današnji izgled otoka Visa. Ostatke tog dijapira i danas je moguće pronaći na pojedinim plažama u uvali. Kao vrhovi tog istog dijapirskog prodora iz mora izranjaju i veliki blokovi magmatskih stijena, odnosno otoci Jabuka i Brusnik. Neki od tih vulkanskih blokova nisu uspjeli doprijeti do površine, pa danas formiraju poznate podmorske brakove bogate ribom, poput Kavaline kod Brusnika te Gatule, Sike od Trešjovca i Tare kod otoka Biševa.

Ipak, izvan magmatskih zona, većinu otoka Visa čine nekoliko kilometara debeli slojevi sedimentnih stijena koji su nastali litifikacijom pijeska, mulja i ljuštura morskih organizama. S druge strane, na sjeveroistočnim predjelima otoka nalaze se plodna polja nastala od golemih nanosa eolskog pijeska. Njega su vjetrovi nanosili tijekom ledenih doba, kada je veći dio današnjeg Jadranskog mora bio suha stepska ravnica. U tom su razdoblju nastale i brojne geomorfološke formacije, uključujući specifične špilje, uvale te pravokutne oblike naslaganih kamenih blokova.

Poseban geološki kuriozitet ovog područja je Palagruža, najudaljeniji otok arhipelaga. Na njemu je prvi put identificiran pelagozit, specifičan mineral aragonitnog podrijetla koji se pojavljuje kao unikatna crna kora na kamenu. Geologija je ovaj mineral nazvala prema talijanskom nazivu za Palagružu – Pelagosa, što vuče korijen iz grčke riječi za otvoreno more, odnosno pučinu.

‍