Modra špilja u uvali Balun na otoku Biševu zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode od1951. godine i ključni lokalitet UNESCO Geoparka Viški arhipelag.

U zaleđu špilje vidljivi su tragovi tektonskih sila koje su lomile i pomicale blokove Zemljine kore. Na tom je mjestu blok špilje strugao o glavnu masu otoka, stvorivši rasjednu plohu – paraklazu. Špilja je oblikovana selektivnom erozijom(abrazijom) nakon ledenog doba. Budući da su stijene u razini potopljenog ulaza bile mekše od okolnog vapnenca, snažni valovi lakše su ih izdubili. Taj proces traje i danas.

Prepoznatljivplavi sjaj nastaje prodorom sunčevih zraka kroz podvodni otvor na dubini od 12metara. Svjetlost se odbija od svijetlog pješčanog dna i osvjetljavaunutrašnjost. Ovaj specifičan ekosustav naseljava 119 svojti morskih organizama, od kojih je pet strogo zaštićeno.

Iako je lokalnim ribarima bila poznata prije, široj javnosti špilju je otkrio austrijski istraživač Eugen von Ransonnet 1884. godine. Na njegov je prijedlog probijen današnji ulaz u razini mora, čime je lokalitet postao dostupan čamcima.

‍

Otok Jabuka nalazi se na otvorenom moru, trideset milja zapadno od Komiže. Visok je 97 metara, s opsegom od oko 700 metara, a zbog svojih je specifičnosti još 1958. godine proglašen geološkim spomenikom prirode. Građen je od dubinske magmatske stijene dijabaza koja sadrži magnetit. Zbog toga u blizini otoka dolazi do poremećaja brodskih kompasa, što moreplovcima otežava navigaciju pri slaboj vidljivosti.

Otok nema uvala ni zaklona od vjetra, duboko podmorje otežava sidrenje, a stijene su previše glatke za vezivanje broda. Unatoč tim opasnostima i nedostatku pristaništa, komiški su ribari u zimskim mjesecima falkušama plovili do Jabuke zbog podmorja bogatog ribom i rakovima. O njihovu boravku na ovom pustom rubu Jadrana danas svjedoči dvadesetak zapisanih toponima.

Zbog potpune izoliranosti, Jabuka je i stanište jedinstvenih endema. Na njezinim crnim stijenama žive jabučka crna gušterica (Podarcis melisellensis pomoensis) te dvije endemske biljne vrste, Centaurea jabukensis i Centaurea chritmifolia.

‍

Zelena špilja nalazi se na otočiću Ravniku i od 1967. godine zaštićena je kao geomorfološki spomenik prirode. Ova prostrana špilja s dva velika ulaza jedno je od najatraktivnijih mjesta Viškog arhipelaga.

Špilja je nastala abrazivnim djelovanjem morskih valova koji su tijekom dugog razdoblja trošili i izdubljivali slojeve vapnenca. Njezina unutrašnjost karakteristična je po visokim svodovima i monumentalnim otvorima koji omogućuju ulazak manjim brodicama.

Posebnost Zelene špilje je kružni otvor na stropu kroz koji sunčeva svjetlost prodire poput snažnog reflektora, obasjavajući more sve do dna. Prepoznatljiva zelenkastaboja u nutrašnjosti nastaje kao rezultat loma svjetlosti na morskoj površini te prisutnosti algi koje prekrivaju stijene i dno.

Kao prirodna atrakcija, špilja je privlačila istraživače i putnike još u 19. stoljeću. Među najistaknutijim posjetiteljima bio je austrijski car Franjo Josip I., štosvjedoči o dugoj tradiciji divljenja ovom prirodnom fenomenu.

‍

‍

‍

‍

Stiniva je šljunčana uvala na otoku Visu, od 1967. zaštićena je kao značajan krajolik i spomenik prirode. Nastala je urušavanjem krške špilje tijekom ledenog doba,kada je razina mora bila niža. Okružena visokim vapnenačkim liticama, uvala stvara hlad i dramatičan dojam. Do Stinive se dolazi morskim putem ili kroz strme staze, što joj čuva netaknutu ljepotu. Ova plaža često je proglašavana jednom od najljepših u Europi i svijetu, privlačeći posjetitelje iz svih krajeva.

Otočić Ravnik (0,27 km²) nalazi se uz istočnu obalu otoka Visa, svega oko 800m udaljen od sela Rukavac na obali Visa. Zaštićen je kao značajan krajolik, a na njegovoj zapadnoj obali nalazi se Zelena špilja koja je postala velika turistička atrakcija i od 1967. ima status geomorfološkog spomenika prirode.

Brusnik se nalazi oko 13 NM od Komiže u pravcu zapad-jugozapad. Uz Jabuku, jedini je jadranski otok građen od magmatskih stijena. Visina otoka iznosi 23m, dugačak je oko 200, a širok do 150 metara.

Za razliku od Komiških vulkanita nastalih hlađenjem izljeva lave na obodima pradavnog vulkana, Brusnik i Jabuka građeni su od sub-vulkanskog dijabaza nastalog kristalizacijom magme na putu iz dubokog magmatskog ognjišta prema površini. Brusnik svojom kompleksnošću nadmašuje Jabuku, koja je čitava izgrađena od dijabaza. Brusnik je otok koji „raste“. Konglomerate od oblutaka sa paleo-žala nalazimo sve do samog vrha otoka, što također ukazuje na recentno izdizanje. Brusničko žalo čine također sive valutice dijabaza raznih veličina koje su u podmorju obrasle algama, čime ovo jedinstveno mjesto na Jadranu poprima izvanzemaljske kolorite. Burna geološka priča ovog malog škoja građenog od stijena nastalih „iz vatre“ bila bi bez premca da nije bilo i one nedavno minule - ribarske, koja svojom gordošću nadmašuje čak i nemjerljive ali dugotrajne sile koje proizlaze iz nezaustavljive dinamike našeg planeta.

U sredini otoka nalazi se klanac s depresijom koju popunjava more što su komiški ribari iskoristili te napravili od priručnih većih oblutaka bazene s morskom vodom za čuvanje ulovljenih jastoga. Na njegovom velikom žalu od crnih oblutaka vide se ostaci ribarskih kućica građenih od velikih oblutaka. Te minijaturne kućice pokrivene granjem bora s obližnjeg otoka Sveca, služile su kao mjesta za soljenje plave ribe u barile kako bi se ribari zaklonili od sunca i vjetrova. U sklopu geološke priče neizostavna je ribarska priča o ribarima koji su zimi lovili jastoge za europske metropole mnogo prije pojave turizma. Na otoku ima nekoliko endemskih vrsta među kojima je najpoznatija brusnička crna gušterica.

Otočić Brusnik zaštićen je 1951. godine u kategoriji geološki spomenik prirode zbog magmatskog porijekla te zbog mineraloško-petrografske građe koja predstavlja veliku rijetkost, budući da su inače otoci našega Jadrana sagrađeni od vapnenaca.

‍