Sad zamisli kakav je to bio život na ovom otvorenom moru gdje ne vidiš kraja, mali škoj bez porta, piramida nasred pučine. Samo se na dva mjesta možeš iskrcati i to valja biti mlad i jak da bi se iskrcao iz broda.

Sjećam se kad sam prvi put došao na Jabuku. Usidrili smo se i jedva smo uspjeli vezati barbite za obalu jer su stijene glatke i konop klizi. Samo se na jednom mjestu može postaviti velika omča. Valja zabosti kolce u pukotine stijenama da bi se moglo privezati brod. Ali te kolce zimi olujno more uništi pa ih stalno iznova valja zabadati. Nigdje vezišta. Sve glatko kamenje. To je vulkanski dijabaz kojega more ba grize već brusi, čini ga glatkim.

Kada sam prvi put stigao na Jabuku, pod njene lutice, gledam ja gore i čini mi se da će se te stijene srušiti na nas. Nemaš se gdje rukom uhvatiti, sve se kliže. Mislim se gdje sam ja to došao. Kad sam na jednom ravnom kamenu vidio četiri katramom nacrtana križa, naježio sam se od straha. Tada su mi straiji rekli da su tu poginula četiri ribara sa otoka Žirja.

Autor: Joško Božanić

‍