Tko želi znati više

POVRATAK NA OTOK KOJEGA NEMA

Svojevremeno zapisao sam kasetofonom priču Mira Zankija koji je početkom šezdesetih godina pobjegao s otoka Sveca barkom u Italiju, bez nade u povratak, da bi poslije tri decenija posjetio otok svoga djetinjstva:

Bil san na Svecu zadnji put pedeset devete, zadnji put pri nego san uteka u Italiju. Vratil san se na Svetac devedeset i prve, posli trideset i dvi godine. Kad san bil mali, na Svecu je živilo puno svita. Bilo nas je četrdeset i sedan dice. Bilo je brodih, plivarica, sardel, ribarih. Bilo je živo i veselo.

Kad san se vratil iz Australije i došal posli trideset i dvi godine na Svetac, poljubil san parapet u Povlov buk. Došal san do kuce di san provel ditinstvo. Je li to ona kuća di sam ja živil? Pipan zide – Je li ovo zid? Di san ja to živil? Je li ovo Svetac? Ne, ni ovo Svetac! Ovo ni Svetac iz kojega san utekal u Svit. Ono je bil veliki škoj, a sad se sve nikako zbilo i ostarilo.

Gren, ali na svakemu koraku, u svakemu zvuku, u svakemu vonju ćutin ništo što niti ne znan kako ću reć, ništo što nema imena.

Išal san na Poje prigledat staru kapelu i kad san došal – ni vinograda! Šuma! Svugdi šuma! Bori po pristavama di su bile loze! U Lokvu ni vode. Di su puti kojima san hodil, di san bos trčal? Ni putih! Šuma! Bori!

U konobu bačve rasušene. Otpali obruči. Karatili išli u duge. Misi osušeni vise ispod poda, suhi grozdovi obišeni o žicu pod grede. Paučina. A tri vaguna vina moglo se istočit iz naše konobe u mom ditinstvu, a sad sve moze stat u dva mezarulina. Di su oni judi? Ona dica? Šta je ovo? Jesam li ja kriv za ovu pomoritad?

Išal san prid Staru kuću. Sve zatvoreno! Nigdi nikoga! Vrata zaklopjena. Godišćima niko ni prošal kroz ova vrata. Došal san do Andrijine spile. Palo mi je na pamet kad san imal dvanaest godišć i došal toti s pokojnin nonoton Pereton. Čuvali smo beštije ja i nono Pere i pekli kantere na žeravu za obid. Isti ruzmarini, isti vrisi, isti vonji, iste ptice, isti vitar, a nigdi nikoga. Pusti škoj nasrid mora.

A žena je bila s menon i pita me:
- Ma je li moguće da si se ti ovdi rodio? – Oziren se prema kućima iz kojih su pri fumari dimili – ma ni dima. A što san jon mogal odgovorit? Til san jon reć: «Ne, tog otoka, na kojemu san se ja rodio, više nema.» Ali nisan jon rekal ništa. A koga ću ja pitat je li ovo oni isti Svetac, je li ovo oni isti škoj s kojega san ja one noći u maju šezdeset i druge brodon u Italiju utekal?

Autor: Joško Božanić